Nacionalne su povijesti prokletstvo Balkana. Kao što svatko tko je boravio ili putovao u tom dijelu Europe dobro zna, ondje nema nacionalno homogene pokrajine, a kamoli nacionalno homogene države.

Jedan je od razloga za proučavanje rane povijesti te regije i taj što nam ona omogućava da uvidimo da naprosto, kad bi i bilo pravo voditi modernu politiku na temeljima drevnog nacionalnog porijekla, takvo što nije naprosto moguće. Nigdje to ne vrijedi više nego u povijesti Bosne, zemlje koju često nazivaju mikrokozmosom Balkana. Tipičnog bosanskog lica nema: Bosanaca ima svijetle i tamne kose, maslinaste i pjegave puti, krupnih i sitnih kostiju. Tom ljudskom mozaiku pridonijeli su geni nebrojenih različitih naroda.

Zemlja je pretežito brdovita, a krajolika ima u rasponu od guste prašume i bogatih pašnjaka na visoravnima u sjevernoj i srednjoj Bosni do neplodnog i pustog kamenjara u zapadnoj Hercegovini; podijeljena je rijekama od kojih većina nije plovna. Neprohodni masiv što stoji između dva glavna cestovnaf pravca kojima su nadirali narodi na zapadni Balkan: dalmatinskog obalnog pojasa i prometnice u ravnici što vodi od Beograda dolje kroz Srbiju do Makedonije i Bugarske.

Stoga je izravan učinak tih prodora u Bosnu zacijelo bio mnogo manji nego njihov utjecaj na plodnu ravnicu u Srbiji ili na dalmatinske gradove na morskoj obali izvrgnute pljačkama. Međutim, neizravan učinak, što se tiče akumulacije rasnih tipova, bio je vjerojatno veći. Brdovita područja obično su služila kao utočište ljudima koji bi u ravnici inače bili istrijebljeni ili prognani. Treba se samo sjetiti kako su preživjeli Baski u Pirenejima, treba se samo sjetiti Kavkaza, tog bogatog rasnog muzeja.