U antičkom je Rimu živjelo manje velikih filozofa nego u antičkoj Grčkoj koju su upravo ti filozofi učinili tako izvanrednom. No, u Rimskom Carstvu su bili najveći građevinari i graditelji antičkog svijeta. Njihovi mostovi, ceste i akvedukti predstavljaju čuda učinkovitog graditeljstva koja i danas, nakon više od 2000 godina, postoje.

Neke, poput osam akvedukata koji Rim opskrbljuju vodom, još su u upotrebi i jednako su djelotvorne kao što su bile i onda. Teško je zamisliti da bi savremene građevine mogle trajati tako dugo kao što je to slučaj sa gređevinama Rimskog Carstva.

Dobar dio rimskog graditeljstva bio je povezan s rimskim vojnim osvajanjima, a građevinrai su putovali sa vojskom kako bi gradili ceste i mostove. Svaki je časnik rimske vojske morao posjedovati solidno građevinsko znanje, a vojnici su bili glavnina radne snage u velikim građevinskim poduhvatima. Kad god bi Rimljani osvojili neki novi teritorij, jedna od prvih zadaća vojske bila je da podigne gradove prema standardnom tlocrtu, sagradi ceste za opskrbu vojske te sustav opskrbe čistom vodom.

Od 334. godine p.n.e., pa do vrhunca njihove moći, sagradili su više od 85.000 kilometara cesta. U to doba većina cesta bile su jednostavni putevi od utabane zemlje kojima se zimi nije moglo prilaziti zbog blata. Nasuprot takvim putevima, Rimljani su gradili ravne popločane ceste koje su ravno prolazile kroz močvare, preko jezera, ponora i brijegova. Koristeći se tim cestama, rimska se vojska nevjerovatnim brzinama mogla kretati cijelim carstvom.

Čak i danas ceste u mnogim dijelovima svijeta za ružna vremena brzo postaju neprohodnima. Međutim, Rimljani su svoje ceste gradili tako da su se mogle koristiti u bilo koje doba godine. Za izgradnju svojih cesta oni su polagali dubog i čvrst temelj od velikog kamenja. Preko toga bi položili ravan sloj plosnatog kamenja, nešto viši u sredini na mjestu tzv. "krune" kako bi voda mogla otjecati s obiju strana. Uz obje strane ceste iskopaval su rovove za odvođenje vode.

Rimljani su neke od svojih građevinskih tehnika naslijedili od Grka i Etruščana. Grčka su znanja unaprijedili, a grčke tehnike podigli na višu razinu te su im dali mnoga vlastita obilježja. Jedan od temeljnih elemenata rimskog građevinarstva bio je luk. Luk je jednostavan, ali pametan način izgradnje čvrstih mostova. Plosnat komad kamena položen na dva potpornja moće podnijeti tek ograničenu težinu prije nego što pukne. Ali kod luka što je veća težina na kamenu, to se ono jače zbija te tako luk postaje čvršći.

Još jedno od obilježja rimskoga građevinarstva bio je cement. Rimljani su proizvodili opeke u dotad nezapamćenim količinama. a rimski mostovi i zgrade prve su velike građevine od opeke. U početku su se opeke spajale smjesom pijeska, vapna i vode. U drugom stoljeću p.n. ere dodan je novi sastojak: vulkanski pijesak pronađen u blizini današnjeg grada Puzzuolija u Italiji. Ovaj sastojak, koji se danas zove pozzolana, pretvarao je žbuku u nevjerovatno čvrst cement koji se stvrdnjavao čak i pod vodom. Pozzolanske žbuke bile su tako čvrste i jeftine da su Rimljani počeli graditi samo od cementa, ne trošeći opeke. Naposlijetku su cementu dodali šljunak i dobili beton. Čak ni centralno grijanje u kućama nije izum modernog doba. Mnoge rimske vile imale su prostor ispod poda koji se zvao hipokaust. Topao zrak, zagrijan vrućim opekama u peći, kružio je tim prostorom održavajući ga toplim, a temperaturu u cijeloj kući vrlo ugodnom.

S lukom i pozzolanskim cementom Rimljani su skoro svugdje mogli graditi mostove i akvedukte, poput poznatog Pont du Garda u blizini Nimesa u Francuskoj i 780 metara dugog akvedukta Segovia u Španjolskoj. Činjenica da su ti mostovi preživjeli preko 2000 godina svjedoči o njihovoj čvrstoći i trajnosti.

Izgradnja akvadukta bio je zahtjevan građevinski poduhvat u koji su bile uključene stotine, a katkad i hiljade ljudi. Za izgradnju svakog luka građevinari bi izradili drveni kalup u koji su slagali kamene blokove. Visoke skele izrađene od drva omogućavale su im da stvaraju nizove lukova čija je visina dosezala i više od stotinu metara.