|
 U Srednjem vijeku su Evropljani malo znali o svijetu. Geografske karte su bile nepouzdane. Azija je bila ucrtana vrlo neodređeno na istoku. Na zapadu nije bilo ničeg, a Afrika im je bila tajanstvena zemlja nastanjena čudovištima i opasnim narodima. Čak i u samoj Evropi, zbog nepreciznih zemljovida, je plovidba morem bila toliko nepouzdana, da su se brodovi držali obale kako se ne bi izgubili.
A onda je u 14. stoljeću u Aziji propalo veliko Mongolsko Carstvo. Putevi do Kine i Dalekog istoka kojima su u Evropu pristizali svila i začini, bili su prekinuti i ponovo nesigurni. Stoga su odvažni evropski moreplovci pokušavali pronaći put do Azije morem. Od 15. stoljeća je brod za brodom isplovljavao iz Evrope. Najprije su zaplovili prema jugu oko nepoznatih obala Afrike. Koristili su se malim brodovima, karavelama. Prvi moreplovac koji je u to doba oplovio oko najjužnije tačke Afrike bio je Bartolomeo Dias. Bilo je to 1488. godine. Devet godina kasnije Vasco da Gama oplovio je isti rt i stigao u Indiju. U međuvremenu, 1492. godine, Kristofor Kolumbo je poduzeo smion pothvat i zaplovio prema zapdu preko Atlantskog okeana nadajući se da će tako stići do Kine. Umjesto toga pronašao je Novi svijet, američke kontinente koje je valjalo istražiti. Napokon, 1522. godine, brod Ferdinanda Magellana je oplovio svijet. Od tada više nije bilo sumnje: Zemlja je okrugla.  Geografske karte su postale preciznije, a izmišljene su i projekcije kako bi se okrugli svijet mogao prikazati na dvodimenzionalnom papiru i pergamentu. Godine 1552. nizozemski kartograf Gerhardus Mercator izumio je novu projekciju, On je kartu svijeta nacrtao kao da je projicirana na valjak koji se dade prostrijeti na ravnoj podlozi. Iako je Mercatorova projekcija prostore koji su bili najbliže polovima prikazivala nestvarno velikima, to je značilo da mornari mogu isplanirati ravni kurs kompasom jednostavno povlačeći ravnu crtu na zemljovidu.
Istodobno, pomorska je navigacija zapanjujuće napredovala. Prvi mornari su upravljali su brodom orijetirajući se isključivo prema zvijezdama. Od 12. stoljeća nadalje evropski mornari su počeli upotrebljavati magnetsku iglu kako bi u svakom trenutku znali gdje se nalazi sjever. Od 14. stoljeća mornari su upotrebljavali astrolab, odnosno sekstant, kako bi znali otprilike na kojoj se širini nalaze mjereći visinu zvijezde ili sunca u podne. Revolucionarni napredak se dogodio s otkrićem kvadranta u 16. stoljeću. Mornari su ga koristili kako bi izmjerili kut između obzora i zvijezde Sjevernjače i tako precizno odredili svoju zemljopisnu širinu. Sad je problem predstavljala zemljopisna dužina. Stoljećima je jedini način određivanja zemljopisne dužine na kojoj se brod nalazi bilo nagađanje koliko je daleko doplovio. Pritom se u vodu spuštao konopac s čvorovima i vukao za brodom kako bi se znala brzina broda. Međutim, to nije bila naročito pouzdana metoda, tako da su se problemom zemljopisne dužine tokom slijedećih nekoliko stoljeća bavili neki od najvećih umova.   U teoriji, zemljopisna dužina se može odrediti položajem Sunca na nebu uspoređujući ga s njegovim položajem u isto vrijeme na zemljopisnoj dužini koja se zna. No, moralo se znati tačno vrijeme. Kristijan Huygens je krajem sedamdesetih godina 17. stoljeća izradio precizan sat sa klatnom, ali je taj sat bio previše osjetljiv na ljuljanje broda te nije mogao pokazivati tačno vrijeme.
Rješenje za taj problem bio je kronometar, vrlo precizan sat kojem nisu smetale ni oluje, a koji je dvadesetih godina 18. stoljeća izradio John Harrison (1693. - 1776.). Umjesto klatna, taj su sat pokretale opruge. Sekstant ima jedno zrcalo koje usmjerava prema obzoru, a drugo se namješta sve dok se odraz sunca (ili zvijezde) ne pojavi na njemu na istoj visini kao i obzor. Stupanj prilagodbe koji je potreban na drugom zrcalu daje zemljopisnu širinu. Sekstant je svoje ime dobio prema svom obliku, a to je šestina kruga.
|
