Hiljadama godina medicina se temeljila koliko na istraživanjima toliko i na praznovjerju. Ništa nam nije bliskije od ljudskog tijela pa ipak su nam trebale hiljade godina da ga istražimo.

Prvi liječnik za kojeg znamo bio je Imhotep. Bio je toliko popularan, da su ga nakon smrti proglasili božanstvom.

Najveći liječnik antičkog doba bio je Rimljanin Galen (rođen oko 130. godine). On je, poput svojih savremenika, svoja znanja o ljudskom tijelu stjecao proucavajuci antičke rukopise. Ali, imao je i znanstveni pristup te je secirao životinje kako bi vidio kako funkcioniraju njihova tijela. Svoja otkrića zabilježio je u mnogim knjigama u kojima opisuje kostur, mišiće i živce. Više od hiljadu godina liječnici su se koristili njegovim knjigama dajući im prednost nad vlastitim posmatranjem ljudskog tijela.

Kako bi što bolje nacrtali ljudski lik, mnogi su renesansni umjetnici počeli proučavati ljudsku anatomiju. Neki od njih, poput Leonarda da Vincija, sami su izvodili seciranja pa je njihovo znanje o ljudskom tijelu često nadmašivalo ono koje su posjedovali liječnici.

U 15. i 16. stoljeću u Italiji liječnici su počeli razmišljati da bi možda ipak bilo bolje gledati prava ljudska tijela umjesto Galenovih zapisa. S groblja su donosili leševe i rasijecali ih na komade kako bi vidjeli od čega se sastoje. Taj se postupak naziva seciranje.

Središte ove revolucije bilo je na sveučilištu u Padovi gdje je briljantni Nijemac Andreas Vesalius (1514. - 1564. godine) održavao predavanja iz kirurgije i anatomije. Anatomija je znanost koja proučava od čega se sastoji ljudsko tijelo. Prije njegova vremena seciranje su za liječnike obično obavljali mesari. Međutim, Vesalius je počeo sam secirati tijela i zamolio je flamanskog slikara Jana van Calcara da načini vrlo precizne crteže onoga što je otkrio. Svoja je otkrića objavio 1543. godine u udžbeniku De Humani Corporis Fabrica (O ustroju ljudskog tijela) koji je postao najutjecajnijom medicinskom knjigom svih vremena.

Nadahnuti Vesaliusovim radom, drugi su liječnici počeli takođe sami obavljati seciranja. Dio po dio počela se stvarati vrlo detaljna slika ljudske anatomije. Vesaliusov kolega Gabriel Fallopio (1523. - 1562. godine) pronašao je cijevi koje spajaju ženske jajnike s maternicom. Danas se te cijevi nazivaju Fallopijevim cijevima. Također je identificirao i razne druge dijelove ženskog rasplodnog sustava.

Postupno, liječnici su počeli stjecati znanja i o fiziologiji (znanost o tome kako tijelo funkcionira). 1590. godine Santorio Santorius pokazao je kako treba mjeriti tjelesnu temperaturu. William Harvey je 1628. godine dokazao da je srce crpka putem koje krv u našem tijelu cirkulira (da krv iz srca odlazi putem arterija, a vraća se venama i tako zatvara jednosmjerni krvotok). Također i on je studirao na sveučilištu u Padovi.

Ljudi skoro da i nisu ni pomišljali na to da su neke stvari premalene da bismo ih mogli vidjeti golim okom sve dok krajem 16. stoljeća nije izumljen mikroskop. Ubrzo je, koristeći se jednostavnim mikroskopom načinjenim od kapi vode, nizozemski naučnik Anton van Leeuwenhoek otkrio da je svijet prepun sićušnih mikroorganizama kao što su bakterije.

Sredinom 17. stoljeća talijanski liječnik Marcello Malpighi (1628. - 1694. godine) počeo upotrebljavati mikroskop za proučavanje ljudskog tijela. Pronašao je mnoge sićušne tvorevine, kao što su okusni pupoljci na jeziku. No, on se nije ograničio samo na proučavanje ljudi, već je prodobno proučavao i biljke i životinje. Također je otkrio kapilare, sitne krvne žile koje su predstavljale "kariku koja nedostaje" Harvey-evu krvotoku. Na taj način su se malo-pomalo polagali temelji našeg današnjeg znanja o ljudskom tijelu.