Nama su već poznate slike naše planete, iz perspektive astronauta u svemiru, pri kojima nam Zemlja izgleda kao svijetloplava kugla. Baš u suprotnosti sa pješčano žutom Venerom ili crvenim Marsom.

Okeani naše planete čine tri četvrtine njene površine. Ali, njima boju ne daje plavo nebo koje inače povezujemo sa tim fenomenom.

Boja nastaje sa nečim što ne možemo vidjeti tj. boja nastaje prelamanjem svijetlosti. Neki objekat nam se doima/šini crvenim, jer njegov material reflektira samo crveno svijetlo, dok žuto, plavo i zeleno svijetlo ne reflektira, već "guta".

Čista voda fizički je sastavljena tako da samo plavu boju reflektira nazad. To je zapravo ono što daje našim okeanima boju. Što je voda dublja, to je tamnija.

Pri "farbanju" vode ulogu igra i njen "sadržaj". Naime, bliže obalama, voda nam se čini svijetlijom. Razlog tome je što 90% svijetlosti prodire kroz vodu i osvjetljava njen "sadržaj" tj. pijesak, korale, ribe, mikroorganizme itd. To su već objekti koji gutaju određene boje svijetlosti, i reflektiraju takodje određene. A, pošto na otvorenom moru skoro i da nema takvog sadržaja, ono nam se čini tamnijim.

Sve dok nam se mora čine plavim, razloga za zabrinutost nema. Međutim počnemo li dobijati dojam crvene boje tada se već možemo zapitati zašto je to tako. Uzrok tome su male otrovne alge. Tada govorimo o "crvenoj tidi" koja je zadesila more. One izazivaju alergije kod čovjeka, a opasno po zžvot je jesti školjke koje su sazrijele u tim crvenim tidama.

P.S: Čuveno Crveno more je zapravo tamnoplave boje. Svoje ime je dobilo sa povremenim mijenjanjem njene reflekcije crvene boje. Uzrok tome su takođe alge sa crvenim pigmentima, ali one nisu opasne po čovjeka, niti su otrovne.